Izložba „Pinokio“

Kritički osvrt Andree Di Cesare (2009)
Priča o nosevima koji bi, da su bili kraći, učinili da svijet bude drugačiji. Ali ti nosevi su dugi, a svijet u kojem se nalazimo upravo je naš. Ipak, ima utjehe: table ovog Pinokija, koje je nacrtao Ugo Pierri, prelijepe su. Od slikarske poezije Uga Pierrija i ovaj put su sačuvani prikrivena, vodnjikava prozirnost, melanholija indiga i ljubičaste, tjelesna, mesnata istinitost stvari — ona istinitost koja je veoma bliska tragičnom osjećanju života, a time i smrti.

Ne obraćam se djeci — ili bar ne samo njima — već odraslima, jer je Pinokio zapravo lijepa priča za odrasle, ne pornografska niti „zabranjena za mlađe od 18 godina“, kako bi mnogima bilo draže, već — naprotiv — čista do očajanja. Odrasli smo i živimo u svom svijetu igračaka, igračaka za odrasle, i igramo se zaboravljajući ponekad da nas odozgo posmatra Božiji zakon. Mačak i lisica piju kafu u baru, kao svakog jutra, kriju se među običnim svijetom, čitaju novine ispred kafe — ozbiljne su, otmjene, pouzdane osobe, jer, eto, nose kravatu. Ali u zemlji igračaka nije svako ko je lijepo obučen i dobar čovjek. Zato, pažnja: ako je među vama neki Pinokio, pazite!

Pogledajmo ove crteže Uga Pierrija: fasciniraju nas kao slike bajkovitog svijeta, ispod kojeg ipak ključa tajna izvjesnih ružnoća, izrazito ljudskih, u kojima slabe često gaze lukavi ili jači. A ipak nas ovi crteži tješe. Toliko su lijepi, nježni i blagi da nas ne plaše. Pierri je umjetnik koji posjeduje dar spokojne darežljivosti — darežljivosti duše, prije svega, a potom i kista — koja je u stanju da ublaži grozno i sitničavo čak i u prikazu likova koji nam svima izgledaju grozno i sitničavo: mali gest zdravog razuma i optimizma.